sad, kad sam ponovo neshto kao krenula da slusham nw, kad sam nekako ozivela uspomene na njih, ali u jednom drugachijem svetlu, shvatam sad da cu se u njihovim tekstovima mozda uvek pronalaziti...dokle god budem imala uspona i padova u zivotu, a to cje biti tako recji uvek...mada ko zna, kad josh malo odrastem mozda nekako izgubim to...otkud znam...chini mi se nekako da se sad pronalazim josh vishe, bar u onim ljubavnim...
stvar je u tome shto tuomas puno tekstova pishe i na temu njegovog sazrevanja kao lichnosti i muzichara...i zato jako mogu da se identifikujem s tim...mada je to na neki nachin josh malo detinjasto.....jer se ne moze recji da je on ne znam koliko ne znam ni ja kakav ozbiljan muzichar...mislim, jeste, ne kazem ja, i cenim to i ne mislim to na uvredljiv nachin, ali ono...otkud znam...kad gledam to i one klasichne kompoztore,,,,mada se to ne moze porediti ni na jedan nachin...ej ma mnogo serem...
sve u svemu, jako mi se svidja shto tuomas malo dublje gleda na neke stvari i shto mu ta posvecjhenost muzici mnogo znachi...ono, nisu klasichne jadikovke nego tu ima necheg ozbiljnijeg...po tome mi se nw tekstovi nekako izdvajaju...