Za par sati krećem za Novi Sad! Exit festival počinje sutra i ja ću biti tamo, a kao nešto malo i raditi, u okviru novinarske radionice za fakultet!
Ovaj put, za razliku od prošle godine, neću napisati da se čujemo u ponedeljak! Zahvaljujući mojoj spretnosti, sada sam u mogućnosti da pišem ovaj blog sa moje uboge Nokije 3510i, tako da postoje velike šanse da (doduše, kraće) izveštaje čitate manje-više redovno!
Radujem se koncertima Nightwish, Tiamat, The 69 Eyes, Sex Pistols, Ministry i još nekima…
Toliko za sada!
Čitamo se!
Sinoć sam išao strininim automobilom za Kikindu, poslovno. Ko me zna, zna da vozim brzo ali oprezno. Negde iza Novog Bečeja prema Novom Miloševu, primetio sam da se nešti čudno događa. Ili sam ja naprasno oćoravio ili je auto počeo da se zacrnjuje…
Kao u najcrnjim horor/SF filmovima kada prikazuju usamljene putnike kako se voze mračnim putem. Instrument tabla mog vozila počela je da treperi, digitalni brojač pređenih kilometara se resetovao na nulu, svetla koja su do tada ponosno gorela počela su da se gase.
I tada, kao krv crveno upozorenje u dnu instrument table – majušna slika akumulatora, drečavo crveno i odvratno.
Značilo je to samo jedno – akumulator nema struje, najverovatnije jer se ne puni. Poslednjim trzajima sam uspeo da se dovučem do ulaska u Novo Miloševo gde mi je elektronika potpuno izdahnula. Trideset minuta pre ponoći.
I tako, ništa od puta. Sat vremena kasnije strinin konobar dolazi i šlepa me nazad. Auto sablasno zvuči kad se voziš u njemu dok motor ne radi. Sam, kroz Vojvođansku ravnicu, bez svetla, kao ranjeni brod plovim zakačen na vozilo ispred mene…
Malopre sam saznao da je pukao kaiš alternatora. Bzvz… Lada 112 nije poznata po tako jednostavnim kvarovima. To kad braća Rusi upropaste…
U petak se nas četvorica mlađanih odlučismo da izađemo. Nakon početnog ispijanja absintha i male količine Holsten Q-pack piva (neka nova flaša), odlučili smo da još malo eksperimentišemo i odemo u novootvoreni lokal, pod nazivom “Dragon”.
Pošto definitivno nisam mogao više da pijem, odlučio sam da uzmem guaranu. Ostatak ekipe se odlučio za litarske (?!) krigle točenog piva! Elem, konobarica pod imenom Dijana donese naša pića.
Epilog je sledeći: iako je moja konzerva guarane bila sveža (makar po datumu proizvodnje), bila je potpuno out, bezukusna, sjebana, nikakva. Čonka, Zeka i Bojan su takođe uzeli mali gutljaj i složili se samnom. Dijana was summoned among us once again…
Ja “Ovo ti je izgleda pokvareno, ne znam…”
D: “Pa valja rok, nemoguće…”
Ja: “Probaj, ajde jbn probaj!”
D: *srk* “U jbt, stvarno…”
Šef: “U čemu je problem? *srk* U jbt, donesi mu drugu”
I tako i bi… druga konzerva je stigla. Otvorio sam je i…
Ja: “Jel ti mene zajebavaš?”
D: “A daj bre, nemoguće… *srk* E ne verujem…”
Ja: “Zajebi bre, donesi mi kolu”
Prosto neverovatno, ali izgleda da je cela serija bila pokvarena ili tako nešto. Uglavnom, dobili smo da igramo free bilijar do kraja večeri, Zeka se upucavao konobarici a Čonka se napio kao smuk. Bila je jako zanimljiva partija…
Guarana – no sleep!
U sklopu slavlja ove nedelje, u utorak smo napravili malu žurku kod Gorgo-a. Pošto je u startu zamišljena kao pijanka, odluka je pala i flaša absintha je našla svoje mesto na stolu…
Ni ne moram da vam govorim da je ono što se desilo potpuni raspad…
U mom mozgu je crna rupa u trajanju od preko 9 časova..
Bilans: ogromna modrica na desnom ramenu, modrica na desnoj šaci, keva nije pričala dva dana sa mnom (verovatno sam je sreo na putu do kreveta) i strašno neprijatno ustajanje sutra ujutru…
Funny thing… probudio sam se bez mamurluka i mučnine ali još uvek poprilično pijan… Trebalo mi je 14 časova da se konačno otreznim…
We are the absinthe fiends…